Produženo ljeto u Madridu

Rujan i listopad su jedni od najljepših mjeseci za posjetiti Madrid jer nepodnošljive ljetne vrućine počnu popuštati, a dani su još sunčani, topli i dugi, savršeni za uživanje u ovom predivnom gradu.

Madrid Río

Puente de Arganzuela

Mnogi Madrileñosi tako vrijeme provode baveći se sportom, šetajući ili ispijajući kavu na šetnici uz rijeku Manzanares izgrađenoj prije nekoliko godina na mjestu nekadašnje autoceste koja je prebačena ispod zemlje. Iako se grad u tu svrhu zadužio do grla, Madrid Río predstavlja estetski i funkcionalno jako dobro iskorišten prostor koji je promijenio urbanu vizuru grada. Uz šetnicu su posađeni borovi i stavljen pijesak, kafići izgledaju kao beach barovi i stvaraju osjećaj da si pokraj mora, a ne u samom centru Španjolske. 

Madrid Rio

La Ciudad

Svake nedjelje se u El Rastru održava sajam/buvljak na koji se sjati rijeka ljudi koja jedva korača ulicama i probija se do štandova. Mogu se kupiti nove i rabljene stvari, uključujući i dnevne novine iz razdoblja Francove vladavine koje prodaju njegovi suvremenici. U svakom slučaju, vrlo živopisno. Dan kasnije prošla sam tim dijelom grada i nije bilo žive duše, a trgovine su se polako zatvarale pred siestu. Inače, u Madridu se tek djelomično osjeti siesta jer mnoge trgovine i restorani rade po cijele dane. Jednostavno je previše toga i nemoguće je ostati gladan ili žedan, ali ima lokala koji se uredno zatvaraju već oko 13 h i onda opet otvaraju predvečer.

El Rastro

Trčeći madridskim "nasipom" primijetila sam zanimljiv kompleks koji me najviše podsjetio na outlete tipa onog u Palmanovi i Sv. Križu Začretju. Ispostavilo se da je to bivša klaonica (el matadero) koja je pretvorena u kulturni centar Matadero Madrid u kojem se održavaju izložbe, projekcije filmova, prezentacije, tečajevi... Program je šarolik, a najbolje od svega je što je sve to potpuno besplatno! Sjetila sam se odmah naših kasarni u Puli i ostatku zemlje koje se uz sav entuzijazam zapravo neiskorištene i propadaju. Zadnji vikend u mjesecu na Plazi Matadero održava se sajam organske hrane i domaćih proizvoda/proizvoda malih proizvođača. Prije odlaska na sajam posjetila sam dvije izložbe - pravu španjolsku, o Carmen i svemu što je prethodilo i uslijedilo nakon Bizetove opere, i izložbu fotografija izbjeglica iz Sirije (#SinFiltros). Obje odlične. Na sajmu prava veselica kao na zagrebačkom adventu, brdo ljudi napravilo redove za štandove s hranom i pićem, bilo gotovim, bilo sirovim. 

Matadero Madrid

Madrid Productores

Carmen

Naknadno sam saznala da je Matadero tek jedan od brojnih takvih centara u Madridu. Slučajno sam naletjela na informaciju o vintage buvljaku koji se vikendima održava u Conde Duque, bivšoj kasarni kraljevske garde koja je tamo bila smještena od 1717. pa do 1983. kada je prostor pretvoren u kulturni centar. Prije nekoliko godina su ga skroz renovirali i sada predivno izgleda. Nedavno je ondje počeo festival plesa, sljedeći mjesec će biti razni koncerti, a inače se održavaju predstave, izložbe i drugi eventi na gotovo 60.000 m2. Ovdje se neki događaji plaćaju, ali mi se čini da nije skupo (bacila sam oko na jednu plesnu predstavu, ulaz je 10 eura). Za razliku od Matadera i Conde Duque, La Tabacalera je puno alternativnija. Nakon privatizacije tvornice duhana čija su postrojenja u potpunosti iznesena 2009. proveden je natječaj za idejna rješenja prenamjene objekta. Procijenjeni iznosi troškova za prenamjenu su bili preveliki (30 milijuna eura) te je na kraju prostor prepušten na korištenje udruzi građana. 

Dugo toplo ljeto koje prelazi u prekrasnu jesen mami na šetnju, a grad je toliko zanimljiv da je najbolje ostaviti se svih planova i spontano krenuti u istraživanje. Iznenađenja se kriju iza skoro svakog ugla i stoga se pripremite na široke osmijehe i uzdahe oduševljenja.

Putevima zdravlja i prijateljstva

 

 

Zadnji vikend u kolovozu, a ujedno i zadnje dane godišnjeg odmora dočekala sam na sjeverozapadu Istre. Vrijeme je bilo idealno za druženje na otvorenom i neku zdravu aktivnost. Odlučili smo se za bicikliranje po Parenzani, cesti koja je početkom prošlog stoljeća (od 1902. do 1935.) željezničkom prugom povezivala Trst i Poreč. Posljednjih nekoliko godina se put koji prolazi kroz tri države (Italiju, Sloveniju i Hrvatsku) nastoji revitalizirati te promovirati u turističke i sportske svrhe u okviru međunarodnog projekta Put zdravlja i prijateljstva. Često se ondje mogu sresti grupe šetača, biciklisti i trkači. Bijela cesta bez velikih uspona i padina, a s mnogo usputnih zanimljivosti (tunela, vijadukta, mostova) i stanica za okrjepu, odgovara svakome, bez obzira na dob i fizičku kondiciju.

 

Kojim putem krenuti?

 

Nekadašnja pruga bila je duga 123,1 km od čega se čak 78 km protezalo kroz Hrvatsku. Parenzanu je zato možda najbolje otkrivati postepeno i na različite načine. Ljeti najčešće trčim od Kanegre prema Plovaniji uz rijeku Dragonju koja čini prirodnu slovensko-hrvatsku granicu. Gusta borova šuma koja već tijekom kasnog poslijepodneva stvara hlad fizički napor čini podnošljivijim, a pogled na Savudrijsku valu i Sečovljanske solane ga čak pretvara u užitak. J Iako se tim putem može odvesti i na biciklističku avanturu slovenskim dijelom Parenzane, ovaj put smo krenuli u drugom smjeru. Za poludnevnu laganu vožnju odabrali smo kružnu trasu dugu oko 33 km koja povezuje Buje i Završje, 'pokupili' nekoliko zanimljivih dojmova, vratili se prisniji, a valjda i nešto zdraviji. J

Nezaobilazni Grožnjan 

 



Grožnjan

Prva stanica na našem putu bio je Grožnjan. Svatko tko je ikada prošetao tim mjestom zna koliki bi grijeh bio zaobići ga i barem nakratko se ne zaustaviti i doživjeti njegovu ljepotu.

 

 

Prošetajte, zavirite u male umjetničke galerije, a potom se odmorite u jednom od šarmantnih kafića ili jednostavno na nekom od zidića uživajte u zasluženom zalogajčiću i prekrasnom pogledu s 289 m nadmorske visine.  

 

 

 

 

Kroz bajku na zasluženi odmor i ručak

 

Nastavili smo dalje prekrasnim krajolikom i na putu prema Završju nakratko se zaustavili kod vidikovca s kojeg se pruža predivan pogled na dolinu rijeke Mirne, a borovi mirišu baš poput onih uz more.

Pred Završje se cesta počinje polagano uspinjati, pa su oni slabije kondicije prisiljeni sići s bicikla i zadnjih pedesetak metara prije dolaska u središte mjesta prošetati. Ništa zato. Već na samom ulazu naziru se zanimljivi motivi koje možete razgledati i ovjekovječiti za uspomenu i dugo sjećanje.

Završje



Crkva sv. Ivana i Pavla, Završje

Bicikle smo naslonili na zid crkve sv. Ivana i Pavla koja dominira mjesnim trgom i zaputili se u srce Završja. Bili smo jedini gosti tog prijepodneva što je još više naglasilo tajanstvenost srednjovjekovnog gradića u kojem je nekada vladala obitelj Contarini.

Uspeli smo se popločanom uličicom do napuštenog kaštela i crkve Blažene Djevice Marije sv. Krunice sa zvonikom te nekada imućnih, a danas zapuštenih kuća i dvorišta. Bršljanom obrasle zidine kao da žele progovoriti o živoj prošlosti mjesta i brojnim legendama koje ono krije.

 

 

 

 

 

 

Konoba Montižel

Nakon bicikliranja, šetnje i razmišljanja o tajnama Završja uputili smo se u obližnji Montižel gdje se u istoimenoj konobi baterije mogu napuniti finim istarskim specijalitetima. Preporučujem da unaprijed rezervirate stol jer biste mogli naići na gužvu i ostati kratkih rukava.

Ako kasnije namjeravate nastaviti prema sjeveru svakako pripazite i na količinu ića i pića kako biste mogli savladati uspon koji slijedi. Međutim, već na prvom skretanju ulijevo sve brige tog tipa mogu prestati jer se cesta počinje spuštati prema Parenzani i Grožnjanu, a vi se možete opustiti i uživati. :-)     

 

Stoga, ako vas put nanese na sjeverozapad Istre, obavezno isprobajte ovu ili neku sličnu kombinaciju aktivnog odmora i gastronomije i vjerujem da ćete istinski uživati! J

My cup of tips

Prvi se pamte ili bacaju u vodu?

Tijekom nedavnog posjeta otoku Visu ponovno sam osjetila neodoljivu potrebu da bujicu novih saznanja i mješavinu osjećaja koji su me obuzeli podijelim sa drugima. Obično sa suputnicima dijelim oduševljenje, ponekad i razočaranost ili ljutnju, a ovaj put sam odlučila dio tih silnih emocija i poneku korisnu informaciju obznaniti nešto širem krugu ljudi. Poticaj je svakako bila neopisiva ljepota, spokoj i posebnost tog otoka koji se vrlo brzo uvuče pod kožu.

Mnogi prije mene su već podijelili svoja iskustva, tako da informacija o mjestima koja treba posjetiti, uvalama u kojima se treba okupati i hrani koju treba okusiti ne manjka. Moj odabir stoga uključuje nekoliko preporuka koje nisu uobičajene, a mogu se lako uklopiti u istraživanje Visa i putovanje njime učiniti još zanimljivijim. Post kojim otvaram pisanje nakon nekog vremena možda neće biti vrijedan spomena, ali sjećanje na prvi (a, nadam se, ne i posljednji) posjet Visu zasigurno će ostati. Dakle…

 

Kokice i neposredna demokracija
 

Večer prije odlaska na Vis proveli smo u Splitu te u bijegu od gradske gužve utočište pronašli u ljetnom kinu Bačvice. U polupraznom gledalištu atmosfera je opuštena i trava visoka toliko da je sasvim u redu odmoriti noge na retro stolicama dok uspješnice hrvatske estrade iz obližnjeg kafića i miksanje dj-a s plaže zaglušuju zvukove s ekrana.

 

Ljetno kino Bačvice

Nimalo obeshrabreni, sljedeći smo petak ponovno otišli u ljetno kino, ovaj put ono u Komiži. Potaknuti plakatima na gradskoj oglasnoj ploči koji su svakodnevno najavljivali večernje projekcije uglavnom europskih filmova, kod tete na blagajni uredno smo kupili karte i zajedno s još petnaestak ljudi pristojno čekali otvaranje portuna komiškog kina. Tada smo dobili priliku vidjeti kako izgleda neposredna demokracija na djelu. Obavijestili su nas da za norveški film koji je bio na rasporedu nema titlova na engleskom (a ni na hrvatskom J) te u zamjenu ponudili drugi film. Iako se dio publike usprotivio, većina je pristala na ponuđeno rješenje te je radniku na ulazu naočigled laknulo. Međutim, daljnji pojedinačni upiti šačice zbunjenih silno su poremetili njegov mir i prouzrokovali njemu neopisiv, a nama tako simpatičan, stres. Ipak, na novo negodovanje oko kvalitete slike mirno je odgovoreno jednostavnim klikom mišem kojim je projekcija nakratko zaustavljena, rezolucija smanjena i kvaliteta 'podignuta' na narodu prihvatljivu razinu.

 

Tamo gdje se isplati 'sletjeti' i malo pronjuškati
 

Tijekom vožnje po južnoj cesti od Komiže prema Visu za oko nam je zapela stara zgrada gostionice Aerodrom. Odmah smo odlučili zaustaviti se i sjesti na gotovo potpuno praznu terasu smještenu uz samu cestu. Poznavatelji Visa pogodit će da se nedavno otvoreni Aerodrom nalazi u mjestu Plisko polje u kojem je nekada postojao vojni aerodrom.
 

Gostionica Aerodrom

I zaista, uđete li u gostionicu i pogledate kroz prozor, vidjet ćete oznake nekadašnjeg aerodroma okruženog vinogradima. Ulazak se isplati i zbog pomno uređenog interijera u kojem dominira polica s mnoštvom boca vina iz različitih povijesnih razdoblja.

Poseban je doživljaj ondje popiti čašu Malog Plavca ili Vugave, iako se može i samo svratiti po nešto jeftiniju butelju vina 'za van'. Najbolje je možda napraviti oboje. J

Jedina sitnica koja je nedostajala bila je feta sira ili pršuta koja bi nam nakratko utažila glad i oslabila utjecaj jakog vina, ali nam je obećano da će dogodine i toga biti.

 

Oj, visine i kotline
 

Pogled na Komižu sa Sv. Duha

Brdovita unutrašnjost Visa idealna je za ljubitelje pješačenja, ali je svakako trebaju posjetiti i oni koji ne vole previše hodati. Pogled na Komižu s vrha sv. Duh (564 m) zaustavlja dah i vrijedan je kratke šetnje od glavne ceste. Kapelica sv. Duha, lagani povjetarac i potpuna osama stvaraju izvrstan ambijent za mali photo session.


U blizini je i poznata Titova špilja koja me se nešto manje dojmila, ali ne vidim razloga da je se ne posjeti budući da za sve skupa ne treba više od sat vremena.

Natpis na ulazu u Titovu špilju

Spuštanje prema uvali Stinivi sasvim je druga priča. Staza je prilično strma i stoga je preporučljivo ponijeti dobru obuću i oboružati se oprezom i strpljenjem za silaženje koje traje dobrih 20-ak minuta.

Međutim, ono što vas čeka u podnožju vrijedno je svake muke. Teško je riječima opisati osjećaje koji su me prožimali dok sam plivala između dvije stijene koje dominiraju Stinivom. Spokoj, mir, zadovoljstvo i sjeta mogle bi biti neke od riječi kojima bih dočarala te emocije. Ako vam spuštanje i penjanje stjenovitom stazom predstavlja problem, uvali možete prići i morskim putem, bilo privatnom brodicom ili u okviru jednog od izleta u ponudi otočkih agencija.



Pogled na Stinivu

 

I na kraju, Cukar
 

Volim slatko i za ručkom se najviše veselim slatkom zalogaju na kraju. Kratke savjete za putovanje Visom 'zasladit' ću stoga informacijom o maloj komiškoj slastičarnici u blizini tržnice. U Cukru možete kupiti fine domaće kolače od smokvinog pekmeza i rogača, naranče i limuna, čokolade… Iako mala, unutrašnjost dozvoljava i konzumaciju na licu mjesta onima koji smjesta moraju podići šećer u krvi.

Kolači iz Cukra

Za odgođene trenutke krize ili kao poklon dragim ljudima izaberite nešto iz široke ponude poput slatkoga od naranče ili limuna, keksa od rogača, narancina, limoncina… Najbolje uspomene su one koje vas barem na trenutak mogu vratiti na mjesto kojeg se rado sjećate. A hrana je upravo jedna od njih. J

My cup of tips